Pozvani predavač prof. dr. sc. Igor Švab, Administriranje u medicini: uzroci i posljedice
Datum objave: Četvrtak, 18. 6. 2020.

Sve češće se susrećemo s izrazima nezadovoljstva u pogledu položaja medicine. Na to utječe više čimbenika, među kojima je i
pretjerano administriranje u zdravstvu. Pretjerano administriranje rezultat je više čimbenika. U vremenu kada je medicinska struka bila autonomna, razvile su se liječničke organizacije koje su skrbile o kvaliteti i autonomiji struke. Nažalost, postalo je jasno da samoregulacija medicinske profesije nije uvijek uspješna, pa je došlo do nepovjerenja u medicinsku struku i do zahtjeva za novim odnosima između medicine i društva.

Odgovornost liječnika sada je kontrolirana ugovorom, a dužnost je liječnika da se tog ugovora pridržavaju. Posljedice su toga standardi i normativi, smjernice i indikatori kvalitete rada, ali nažalost i rastuća administracija. Liječnik zbog toga ima sve manje vremena za pacijenta, administriranje mu povećava opseg posla, smanjila mu se autonomija i postao je formalno podređen administrativnim strukturama. Većina administrativnih postupaka proizlazi iz zahtjeva služba koje ne razumiju kompleksnost rada liječnika. Dolazi do banalizacije medicine, koja se svodi na razinu proizvodnje robe i usluga. To je najveći problem u strukama u kojima je odlučivanje složeno, npr. u obiteljskoj medicini. Birokracija stvara iluziju kvalitete: smjernice se pretvaraju u obvezne algoritme, a liječnici postaju administratori kojima je bitnija odgovornost za administraciju od kliničke odgovornosti.
Takav pristup ne pridonosi boljim rezultatima rada i stvara prividnu sigurnost. Najgori efekt takvih odnosa njihov je utjecaj na medicinski humanizam.

Ako vrednujemo medicinu samo mjerljivim elementima, onda etika, dobronamjernost, suosjećanje, humanost, koji nisu mjerljivi, ne mogu biti dio ugovora i zbog toga postanu nevažni. Tako se uspostavi novi sustav vrijednosti koji je u mnogočemu suprotan onomu koji definira medicinu tisućljećima.
Kultura nepovjerenja jača administraciju i opće nezadovoljstvo zdravstvom i medicinom. Zbog svega toga dolazi do protesta pojedinaca, bijega liječnika u druge profesije i nedostatka liječnika u područjima koja su najviše podložna administraciji, npr. u obiteljskoj medicini. Dolazi i do pojave izgaranja na poslu što je rezultat frustracije jer liječnici ne mogu ispuniti svoju misiju – liječiti bolesnike, te trebaju često djelovati suprotno svojim principima.

Posljedice za bolesnike isto su tako važne. Rezultat ovakvih odnosa jest nehumana medicina sa svim svojim posljedicama. Poseban je problem u tome što se ove nuspojave ne analiziraju pa se zbog toga čini da ne postoje. Bitka protiv administracije nije jednostavna jer se pojedinac – liječnik nađe sam protiv administrativnog aparata ustanove, koji je zaštićen nizom formalno usvojenih pravila koja štite anonimne birokrate. Uz to je i stvaranje novih administrativnih prepreka puno lakše nego uklanjanje prepreka koje često zahtijevaju promjenu u zakonodavstvu. Ako bismo željeli promijeniti ovo
stanje, trebali bismo vratiti vjeru u humanu medicinu, a ne produbljivati nepovjerenje koje jača administraciju. Nužno je zahtijevati promjenu prioriteta u zdravstvu, pri čem će odnos između iječnika i pacijenta biti osnova dogovora. Primjeri uspjeha u tom smjeru postoje, ali put nije lak.